Zakon o zaštiti od uznemiravanja na radu po prvi put u pravnom sistemu Republike Srpske detaljno uređuje pitanja koja se odnose na uznemiravanje na radu, kao i postupak radi ostvarivanja prava na zaštitu od svih oblika uznemiravanja na radnom mjestu.
Zakon o radu Republike Srpske, čitavu jednu oblast posvećuje zabrani diskriminacije i na određeni način približava zakonodavstvo Republike Srpske međunarodnim standardima u predmetnoj oblasti. Iako u navedenom zakonu pojam diskriminacije nije definisan, kao oblici diskriminacije definisani su pojmovi neposredne posredne diskriminacije, pri čemu zakon kod određenja direktne diskriminacije upućuje samo na sadašnje diskriminatorsko postupanje, što se pored nedefinisanja osnovnog pojma diskriminacije može smatrati propustom važećeg Zakona o radu. Zakon o zaštiti od uznemiravanja na radu detaljno uređuje ovu oblast, detaljno definišući šta se smatra uznemiravanjem na radu.
Zakonom su definisane radnje uznemiravanja na radu, pa se tako uznemiravanjem smatra svako ponašanje koje može nanijeti štetu fizičke prirode nezavisno od toga da li je nastupila povreda, svako ponašanje koje radniku može nanijeti štetu psihičke prirode ili ugroziti dostojanstvo, čast i ugled radnika, kao i svako ponašanje koje može radniku nanijeti štetu seksualne prirode. Znači, u pitanju su tri vrste šteta koje može da pretrpi radnik, a one su fizičke, psihičke i seksualne prirode.
Zakon detaljno navodi radnje koje predstavljaju uznemiravanje na radu te se radnjama uznemiravanja na radu smatraju i radniku upućeni vulgarni komentari, neopravdano isključivanje radnika iz radnih procesa i procesa donošenja odluka, te oduzimanje radniku sredstava potrebnih za obavljanje posla i zabrana komuniciranja sa radnikom.
Uznemiravanjem se smatraju i neopravdano uskraćivanje neophodnih informacija i namjerno davanje pogrešnih informacija radniku, postavljanje neadekvatno kratkih rokova za izvršenje posla ili neosnovano preopterećivanje radnika radnim zadacima, ali i dodjeljivanje neadekvatnih poslova u kontinuitetu koji nisu u skladu sa stručnom spremom i sposobnostima radnika, te stalno omalovažavanje rezultata rada radnika.
Definisano je i da se uznemiravanjem na radu smatra i prikupljanje i obrada podataka o porodičnom i bračnom statusu, o planiranju porodice, kao i neosnovano kažnjavanje ili uskraćivanje prava po osnovu rada, te sve druge radnje koje imaju za cilj ili predstavljaju ugrožavanje dostojanstva, ugleda, ličnog i profesionalnog integriteta, zdravlja i položaja radnika, koje izazivaju strah i stvaraju neprijateljsko, degradirajuće, ponižavajuće ili uvredljivo okruženje, pogoršavaju uslove rada ili dovode do toga da se radnik izoluje ili navede na to da otkaže ugovor, odnosno napusti radno mjesto.
Kada je u pitanju za ostvarivanje prava na zaštitu od uznemiravanja na radu, radnik ima pravo da podnese zahtjev za zaštitu od uznemiravanja na radu u roku od 30 dana od dana kada je posljednji put izvršena radnja uznemiravanja. Ukoliko se ne postigne sporazum radnik može da podnese prijedlog za mirno rješavanje spora Agenciji za mirno rješavanje sporova, ali ovdje Zakon kao pretpostavku za obraćanje Agenciji propisuje prethodno obraćanje poslodavcu. Radnik ima pravo da pokrene i sudski spor povodom zaštite od uznemiravanja na radu u roku od tri mjeseca od dana obustavljanja postupka mirnog rješavanja radnog spora kod Agencije, odnosno šest mjeseci od dana kada je posljednji put izvršena radnja uznemiravanja, a koji spor ima karakter radnog spora.
Zakon donekle olakšava radniku sam postupak jer propisuje da ukoliko radnik učini vjerovatnim da je bio izložen uznemiravanju na radu teret dokazivanja da isto nije bilo prelazi na poslodavca, čime je procesni položaj radnika donekle stavljen u bolji položaj. Tužbom u ovom postupku radnik može da traži da se utvrdi da je postojalo uznemiravanje na radu, zabranu preduzimanja radnji koji predstavljanju uznemiravanje, javno objavljivanje presude, kao i naknadu materijalne, odnosno nematerijalne štete.
Inspekcijski nadzor nad primjenom ovog zakona sprovodi inspekcija rada u sastavu Republičke uprave za inspekcijske poslove, a za kršenje odredbi ovog zakona predviđene su i novčane kazne, koje se kreću i do 12.000 KM za poslodavce i odgovorna lica kod poslodavaca za koje se utvrdi da su prekršili odredbe ovog zakona.
Zakonom je predviđena i obaveza poslodavca koji zapošljava više od 15 radnika da opštim aktom propiše postupak zaštite uznemiravanja na radu i to u roku od 6 mjeseci od dana stupanja na snagu ovog Zakona.
Oblast koja je u posljednje vrijeme dosta aktuelna je dobila zakonski okvir, što nesumnjivo predstavlja korak naprijed kod zaštite prava radnika. Kakva će biti njegova primjena u praksi ostaje da se vidi, ali je na ovaj način ojačan procesni položaj radnika u radni sporovima koji za predmet imaju uznemiravanje.
