Odluke Ustavnog suda Bosne i Hercegovine su često predmet komentara u javnosti, naročito kada je u pitanju nadležnost suda iz člana VI/3. tač. a) Ustava, koji se odnosi na ocjenu ustavnosti zakona. Ustavni sud ima nadležnost da odluči je li bilo koja odredba ustava ili zakona jednog entiteta u skladu sa Ustavom Bosne i Hercegovine. Iako Ustav eksplicitno govori samo o „odredbama zakona entiteta“, zauzet je stav da je generalni zadatak Suda da podržava Ustav Bosne i Hercegovine, te da se od ocjene ustavnosti ne isključuju i zakoni Bosne i Hercegovine.
Tako je u posljednje vrijeme dosta komentara izazvala odluka o ocijeni ustavnosti Zakona o poljoprivrednom zemljištu (tačnije člana 53.), a u javnosti su poznate u ranije odluke, kao što je ocjena ustavnosti Zakona o praznicima (član 3.b) i sl.
Međutim, pored navedenog, Ustavni sud BiH ima i tzv. apelacionu jurisdikciju, iz člana VI/3. tač. b) Ustava. Apelaciona jurisdikcija Ustavnog suda je ustanovljena ustavnom odredbom po kojoj Sud „ima apelacionu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na osnovu presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini“. Ovo znači da Ustavni sud predstavlja najvišu sudsku instancu u odnosu na redovne sudove, čime se potvrđuje njegova uloga u smislu posebnog institucionalnog garanta zaštite prava i sloboda ustanovljenih Ustavom.
U praksi, Ustavni sud je donosio (i donosi) brojne pojedinačne odluke, koje svakako zaslužuju da pažljivije analiziraju, jer često odudaraju od prakse redovnih sudova. Jedna od tih odluka je svakako i odluka broj AP-1326/18.
Naime, pred redovnim sudovima je vođen izvršni postupak kojeg je pokrenuo subjekt A.A. kao tražilac izvršenja, protiv subjekta B.B. kao izvršenika, radi naplate potraživanja. Kao predmet izvršenja je određen stan koji je bio u posjedu lica C.C., koje je u posjed ušlo na osnovu Ugovora o kupoprodaji sa licem B.B., odnosno izvršenikom. Predmetni Ugovor o kupoprodaji je bio pravno perfektan, ali je lice C.C. propustilo da ga provede, odnosno da se u javnim evidencijama upiše kao vlasnik.
U momentu pokretanja izvršnog postupka stan je bio upisan na izvršenika B.B., iako je lice C.C. ispunilo sve uslove iz Ugovora o kupoprodaji i ušlo je u posjed navedenog stana, premda se nije upisalo u evidencijama kao njegov vlasnik.
Redovni sudovi su odbijali zahtjeva lica C.C. kojim je tražio da se proglasi izvršenje nedopuštenim, jer prema javnim evidencijama ono nije bilo upisano kao vlasnik, premda je ušlo u posjed i isplatilo kupoprodajnu cijenu.
Prema dosadašnjoj višedecenijskoj sudskoj praksi, pravo svojine na nepokretnostima se stiče upisom u relevantne javne evidencije (clausula intabulandi). Konkretno, iako je lice C.C. ispunilo sve uslove iz Ugovora o kupoprodaji, ono se nije upisalo kao vlasnik u javne registre, pa samim time nije ni steklo pravo svojine na stanu. Imajući u vidu navedeno, ne bi trebalo da postoje prepreke da lice A.A. kao tražilac izvršenja naplati svoje potraživanje iz vrijednosti predmetnog stana, jer je isti u momentu pokretanja izvršnog postupka bio prema podacima iz javnih evidencija upisan kao svojina izvršenika B.B.
Tako je Vrhovni sud odlučio da za ocjenu osnovanosti zahtjeva kojim se traži da se proglasi da je nedopušteno izvršenje na predmetnom stanu je odlučna činjenica da C.C. u momentu pokretanja izvršnog postupka nije imala stečeno pravo vlasništva na predmetnom stanu, nego samo pravni osnov za upis toga prava. S tim u vezi, Vrhovni sud je istakao i da ni eventualna promjena prava vlasništva na nekretnini tokom izvršnog postupka ne sprečava da se taj postupak nastavi protiv novog vlasnika.
U ovoj odluci, Ustavni sud je zauzeo stav koji odudara od svih dosada donesenih presuda u sličnim predmetnima. Naime, on je utvrdio da upis prava svojine se ne stiče upisom u javne evidencije, već samim činom isplate kupoprodajne cijene u ulaskom u posjed nekretnina.
Analizirajući odluke redovnih sudova, Ustavni sud je zapazio da nije sporno da je lice C.C. propustilo da se na osnovu valjanog pravnog posla uknjiži kao vlasnik predmetnog stana. Nesporno je da je u tom smislu na jasan i nedvosmislen način upozoren i članom 8. ugovora koji je zaključila sa izvršenikom B.B., tj. da tek upisom prava vlasništva u list uloženih ugovora postaje vlasnik predmetnog stana. Dalje, nije sporno da je tražilac izvršenja A.A. uz prijedlog za izvršenje predočio izvod iz odgovarajućeg registra u kom je kao vlasnik predmetnog stana upisan izvršenik B.B. sa dijelom 1/1, da je rješenje o izvršenju upisano u odgovarajući registar i da je konstituirano pravo namirenja u korist tražioca izvršenja na koje ne mogu utjecati eventualne promjene vlasnika nekretnine u toku izvršnog postupka. Najzad, nije sporno da C.C. nije iskoristila ni mogućnost da na osnovu zaključenog ugovora sa izvršenikom zatraži predbilježbu stjecanja prava vlasništva na predmetnom stanu (dok se ne ispune sve pretpostavke zemljišnoknjižnog prava za uknjižbu prava vlasništva) posebno imajući u vidu i da se od imaoca prava razumno očekuje da zauzme aktivan stav, odnosno da preduzima mjere i radnje radi ostvarivanja i zaštite svojih prava.
Međutim, Ustavni sud zapaža da je u postupku pred redovnim sudovima bilo nesporno da je C.C. ugovor o kupoprodaji predmetnog stana sa izvršenikom B.B. zaključila, te u cjelini isplatila kupoprodajnu cijenu izvršeniku prije nego što je na predmetnom stanu konstituirano pravo na namirenje u korist tražioca izvršenja. Na osnovu ovog ugovora C.C. je prije konstituiranog prava na namirenje tražioca izvršenja na predmetnom stanu stekla pravo na posjed predmetnog stana i pravo na uknjižbu prava vlasništva na predmetnom stanu. Ova prava C.C. nisu prestala da postoje ni zabilježbom rješenja o izvršenju na predmetnom stanu.
Dalje, Ustavni sud navodi da okolnost da je kao vlasnik predmetnog stana u trenutku pokretanja izvršnog postupka bio upisan izvršenik B.B., što je tražilac izvršenja A.A. nesporno dokazao izvodom iz odgovarajućeg registra, samo zbog propusta C.C. da se uknjiži kao vlasnik prije pokretanja izvršnog postupka, pa da zbog toga ne postoji prepreka da se provede dozvoljeno izvršenje, rezultira pretjeranim teretom na strani C.C. Ovo posebno imajući u vidu da iz osporenih odluka proizlazi da ni za tražioca izvršenja, kao ni za izvršenika nije bilo sporno da su i prije pokretanja izvršnog postupka i C.C. i izvršenik uzajamne obaveze iz odnosa koji su uspostavili u cjelini izmirili jedno prema drugom, te da prava C.C. nastala iz ovog odnosa (pravo na posjed i pravo na uknjižbu) nisu prestala ni uknjižbom rješenja o izvršenju, niti je uknjižba rješenja o izvršenju, kako je utvrđeno pravosnažnom presudom, bila prepreka da C.C. na osnovu valjanog ugovora sa izvršenikom stekne pravo vlasništva na predmetnom stanu i pravo da se na njemu uknjiži.
Ustavni sud smatra da miješanje u pravo C.C. na mirno uživanje imovine, iako zasnovano na zakonu i u službi legitimnog cilja, na nju stavlja pretjeran teret koji se ne može opravdati njenim propustom da se prije pokretanja izvršnog postupka uknjiži kao vlasnica predmetnog stana s obzirom na činjenicu da je prije pokretanja izvršnog postupka zaključivanjem ugovora sa izvršenikom, kome je u cjelini isplatila kupoprodajnu cijenu za predmetni stan, stekla pravo na posjed i pravo da se uknjiži kao njegova vlasnica, a koja prava nisu prestala ni uknjižbom rješenja o izvršenju.
Ustavni sud smatra da izvršenje neće biti dozvoljeno u slučaju da na nekretnini na kojoj je određeno izvršenje postoji pravo vlasništva trećeg lica koje je ustanovljeno prije pokretanja izvršnog postupka. To znači da je prema mišljenju Ustavnog suda lice C.C. steklo pravo svojine iako nije bilo upisano kao vlasnik u javne evidencije.
Kada se analizira navedena odluka, sasvim je jasno da ostaju otvorena brojna pitanja. Nije jasno zašto je Ustavni sud zanemario činjenicu da se pravo svojine stiče tek upisom u zemljišne knjige. Takođe, nije jasno zašto je zanemaren legitimni zahtjev tražioca izvršenja da naplati svoje potraživanje. Zbog čega pravo na posjed lica C.C. ima prioritet nad načelom povjerenja u zemljišne knjige ?
Obrazloženje koje je dao Ustavni sud definitivno nije adekvatno, kada se uzme u obzir brojne izričite zakonske norme koje su zanemarene prilikom donošenja ove odluke. Ovo otvara mogućnosti brojnih zloupotreba u praksi. Ostaje da vidimo da li će ostati pri ovoj odluci u sličnim slučajevima u budućnosti, ili je ovo bio izuzetak koji potvrđuje pravilo.
