Veoma zanimljivu odluku je donio Ustavni sud Bosne i Hercegovine, kada je utvrdio da je došlo do povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, kada su redovni sudovi prekinuli izvršni postupak iz razlog što je izvršenik prestao da postoji, kao posljedica okončanja stečajnog postupka.
Naime, nad izvršenikom je zaključen stečajni postupak i on je brisan iz registra poslovnih subjekata. S obzirom na to da izvršenik više ne postoji i da, stoga, nema stranačku sposobnost, sudovi su obustavili izvršni postupak pozivajući se na odredbe člana 63. Zakona o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZIP).
U obrazloženju presude su naveli da je stečajni postupak nad izvršenikom zaključen zbog nedostatka stečajne mase, a stečajni dužnik, odnosno izvršenik je, u skladu sa rješenjem o zaključenju stečajnog postupka, brisan iz sudskog registra, te da i apelant u žalbi navodi da je stečajni sud utvrdio da izvršenik nema nikakve druge imovine osim nekretnine koja je bila opterećena založnim pravom u korist apelanta. S obzirom na to da izvršenik nakon brisanja iz sudskog registra nema stranačku sposobnost i da je stečajni postupak zaključen zbog nedostatka stečajne mase, sud je zaključio da nema izvršenika, niti imovine na kojoj bi se proveo izvršni postupak, te da su to dovoljni razlozi da se izvršenje obustavi, shodno odredbi člana 63. stav 3. ZIP-a. Pri tome je istakao da apelant, na kojem je teret dokazivanja shodno odredbi člana 7. stav 1. i člana
123. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), nije dokazao da se na izvršeniku vode nekretnine opterećene hipotekom u apelantovu korist.
Ustavni sud je ukinuo ovakvu odluku, smatrajući da je takvim postupanjem povrijeđeno pravo apelanta kao tražioca izvršenja na pravično suđenje.
Ustavni sud ukazuje da je odredbom člana 378. stav 4. ZPP, a koji se, shodno odredbi člana 21. ZIP-a, na odgovarajući način primjenjuje u izvršnom postupku, propisano da se parnični postupak prekida kada nastupe pravne posljedice stečajnog postupka. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da je odredbama člana 59. Zakona o stečajnom postupku (koji je alociran u Poglavlju 4. navedenog zakona naslovljenom kao „Pravne posljedice stečajnog postupka“) propisano da se otvaranjem stečajnog postupka prekidaju sudski postupci ukoliko se odnose na stečajnu masu i da prekid traje do zaključenja stečajnog postupka (stav 1), te da pravne sporove koji teku u vrijeme
otvaranja stečajnog postupka i u kojima je stečajni dužnik tuženi mogu preuzeti i stečajni upravnik i protivna stranka ako se tiču, inter alia, odvojenog namirenja (stav 3). Iz navedenih zakonskih odredaba, dakle, proizlazi da razlučno pravo, što je u konkretnom slučaju, ne predstavlja prepreku za vođenje parničnog postupka protiv stečajnog dužnika nakon otvaranja stečajnog postupka, te da, stoga, nije prepreka ni za provođenje izvršnog postupka na imovini osiguranoj razlučnim pravom. Ustavni sud, također, ukazuje da je odredbama ZPP propisano da se postupak prekida kad stranka koja je pravno lice prestane postojati (član 378. stav 3) i da će se postupak nastaviti, inter alia, kada pravni sljednici pravnog lica preuzmu postupak, ili kad ih sud na prijedlog protivne strane pozove da to učine (član 381). Dakle, ratio legis citiranih zakonskih odredaba jeste da se, u slučaju otvaranja stečajnog postupka nad pravnim licem, postupak prekine do okončanja stečajnog postupka ukoliko se postupak odnosi na stečajnu masu, a u slučaju prestanka pravnog lica, dok pravni sljednik pravnog lica ne preuzme postupak, a što u konkretnom nije slučaj jer se radi o realizaciji razlučnog prava na imovini pravnog lica koje nema pravnog sljednika i koje je prestalo postojati nakon okončanja stečajnog postupka.
Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da činjenica da je u konkretnom slučaju izvršenik prestao postojati i da kao takav nema stranačku sposobnost, u situaciji kada je nakon prestanka postojanja izvršenika preostala predmetna nekretnina sa uknjiženom hipotekom u korist apelantovog prednika i izvršenom zabilježbom predmetnog izvršenja, ne predstavlja okolnost koja čini nemogućim provođenje predloženog izvršenja u smislu odredbe člana 63. stav 3. ZIP-a. Naime, Ustavni sud smatra da apelant ne može snositi štetne posljedice činjenice da stečajni povjerioci nisu uplatili predujam na ime troškova stečajnog postupka usljed čega je stečajni postupak nad izvršenikovom imovinom zaključen a da prethodno predmetni izvršni postupak nije okončan, nakon čega je izvršeno brisanje izvršenika iz registra poslovnih subjekata. Pri tome Ustavni sud zapaža da u konkretnom slučaju ne postoji drugi interes koji bi eventualno bio ugrožen naplatom apelantovog potraživanja iz vrijednosti izvršenikove založene nekretnine, jer su izvršenikove interese nakon otvaranja stečajnog postupka zastupali stečajni upravnik i Skupština povjerilaca koji su, kako je već rečeno, dali saglasnost da apelant izvrši prodaju predmetne izvršenikove nekretnine radi odvojenog namirenja.
Veoma zanimljiva odluka Ustavnog suda, u kojoj nije odgovorio na bitno pitanje: ako je izvršenik prestao da postoji, ko će imati status izvršenika u situaciji kada je on brisan iz registra, a niti jedan pravni subjekat nije određen kao njegov sljednik. To je dosta zanimljivo procesno pitanje, na koje nije dat potpun odgovor u ovoj odluci.