Ostavinska rasprava je vrsta vanparničnog postupka, koja se sprovodi nakon smrti jednog lica, a čiji cilj je raspodjela imovine preminulog, na njegove zakonske ili testamentarne nasljednike.
Po zakonu, ostavinska rasprava se pokreće bilo po službenoj dužnosti, bilo po zahtjevu zainteresovanog lica. U praksi se često pojavljuje opasnost zloupotrebe, tj. utaje dijelova zaostavštine, a čiji cilj je raspravaljanje iste u ostavinskom postupku. Najčešći slučaj je da, supružnik pokojnika, ukoliko imovinu nasljeđuje sa pokojnikovim roditeljima ili braćom i sestrama po pravu predstavljanja, pokuša spriječiti uvođenje nepokretnosti, koja se u zemljišnjim knjigama vodi na živog supružnika, a koja je po zakonu, stečena za vrijeme trajanja braka, pa samim tim, po zakonskoj pretpostavci, predstavlja bračnu tekovinu, na kojoj supružnici imaju zajedničku svojinu u odnosu pola-pola.
Naravno, kao i kod većine drugih postupaka, upravo zbog ovakvih eventualnosti, preporučuje se angažovanje advokata, koji bi, uz malo istraživačkog rada, mogao doći do podataka koji su vam potrebni i koji bi trebalo da spriječi sve moguće zloupotrebe u jednom ovakvom postupku. No, kako određen broj ljudi nije u mogućnosti da angažuje stručnu pomoć za vođenje ostavinskog postupka, u nastavku ovoga teksta, pokušaću, u kratkim crtama, da iznesem par savjeta, kako jedan ovakav postupak treba voditi.
Što se tiče samog postupka, on je neformalan, sud ga vodi, upozoravajući stranke na njihova prava, makar tako stoji u zakonu. Naravno, u praksi se često dešava, da usljed preopterećenosti sudova, dođe do propusta i na ovom planu.
Šta se dešava ukoliko postoji testament? U tom slučaju, sud će proglasiti testament, čitajući ga naglas u toku samog postupka, i rješenjem imovinu raspodjeliti na testamentarne naslednike, u obimu i na način, regulisan testamentom. Ukoliko neko od stranaka u postupku, izrazi sumnju u validnost testamenta, ovo pitanje se ne može dokazivati u ostavinskom postupku, jer predmet istog nije utvrđivanje činjenica, već samo primjena prava, te će u tom slučaju sud, prekinuti ostavinski postupak i zainteresovanom licu dati rok da pokrene postupak za osporavanje zakonitosti spornog testamenta, a ostavinsko rješenje će, biti donijeto, tek po pravnosnažnosti parničnog postupka za osporavanje zakonitosti testamenta. U ovaj i ovakav oblik korektivne parnice, nikako ne preporučujem ulazak bez stručne pravne pomoći, naročito imajući u vidu, da je osporavanje testamenta probatio diabolica.
Ukoliko, pak, nije postojao testament, sud će, primenjujući odredbe zakona, za nasljednike oglasiti zakonske nasljednike pokojnika, u razlomcima koji zavise od svojstva nasljednika i njihove brojnosti. E, sad, ono što svakako treba imati na umu, jeste mogućnost međusobnog dogovora između nasljednika, po principu “ja tebi, ti meni”, jer će sud, po sili zakona, svakom od nasljednika, dodeliti nasljednički udio, u svakoj stvari koja je pripadala pokojniku. Stoga, nije suvišno da se istakne, da je ostavinska rasprava, upravo prava prilika, da se ta pitanja razriješe između nasljednika, kako se imovina ne bi usitnjavala.
Na kraju, treba znati još jednu stvar. Ostavinsko rješenje, kada postane pravnosnažno, ono uvijek može biti osporavano u korektivnoj parnici. Na primjer, ukoliko se, nakon obavljene rasprave i donijetog ostavinskog rešenja, pronađe testament, postupak neće biti ponavljan, već će zainteresovano lice ili lica, moći svoja prava da zaštite u korektivnoj parnici, podnošenjem tužbe za utvrđenje postojanja testamenta, tj. nasljednih dijelova testamentarnih naslednika, koja bi ishodila u presudi, koja bi u svemu stavila van snage i zamjenila, nezakonito ostavinsko rješenje.
Stoga, ukoliko već treba da se upustite u ostavinsku raspravu, a naročito u korektivnu parnicu po istom osnovu, svakako savjetujem angažovanje stručnog lica, makar na savjetodavnom nivou.